utorak, 3. kolovoza 2010.

Ubrzo će moja (čini mi se jučer) rođena beba navršiti godinu dana. ne mogu vjerovati kako je brzo prošlo...
Danas je sijevalo i grmilo kao onaj dan kad smo nas dvije stigle kući iz bolnice i kad sam ja bila u apsolutnoj panici ŠTO SAD???, a ona mi je na to uzvratila urnebesnim plačem, što je na kraju rezultiralo i mojim plačom i ne sjećam se više kako smo se obje uopće uspjele smiriti...
Čudno je to, kako u svom životu učiš svakojako nepotrebno smeće koje ti vjerojatno nikad neće trebati u životu, ali za najveću i najzahtjvniju zadaću- majčinstvo- nitko ti ništa ne kaže, nitko te ne savjetuje niti upozna s tom ogromnom odgovrnošću i ti ostaješ u svemu u najmanju ruku ZBUNJEN- i s milijun malih upitnika iznad glave....
I sama sam, saznavši da sam trudna učinila početničku pogrešku, proučavala sve o svojoj bebi koja raaaste u mojoj maternici iz dana u dan, i baš sam bila ponosna na sebe- kao sve ja to znam- all do's and dont's- ali kad se beba rodi, nakon nje izlazi posteljica, a ne upute o "novom proizvodu"... i tako ostajete samo ti i to malo bespomoćno biće s velikim okama....a sada nakon toliko vremena sam se sebi diviš da si uspio održati to malo bespomoćno biće na životu i obuzme te osjećaj PONOSA...( i to bez uputa o uporabi)